Draga gospodo koja vodite ovaj grad,

Ovaj put ću biti direktniji, dragi gradonačelnice, dragi vijećnici, dragi voditelji službi i drugi direktori čije priče o ljubavi prema svom gradu i vašem neshvaćenom radu decenijama slušamo. Možemo i proširiti grupu, dragi premijeru i Ministre unutrašnjih poslova HNK.

Podsjećam vas da nisam dobio odgovore na moja pitanja.

Nadamo se da će biti prilike da na gradskom vijeću neko pročita moja pitanja? Znam da ja nisam važan da vam postavljam pitanja i tražim odgovore, nemam možda ni pravo na to. Ali smatram da su reakcije građana na moja pitanja puno važnije.

Ljudi koji žive u Mostaru imaju pravo da dobiju odgovore na jednostavna pitanja. Pitanja koja će sugrađanima odrediti planove u budućnosti. Jer nećemo dopustiti da nam još 20 godina prođe u nadi i priči da će biti bolje.

Ako dozvolite, ovaj put imam novo pitanje, puno jednostavnije. Pitanje koje me natjeralo da vam se opet obratim. A pitanje glasi: Do kada će u ulici Ante Starčevića slomljeni branik auta čekati da ga neko ukloni?

Zar je moguće da nikome od vas, kada idete na posao, ili šetate, isti ne zasmeta? Branik čeka da ga neko ukloni sa zelenih površina duže od mjesec dana. Ko je taj „neko“?

Koga čekamo da radi svoj posao?

Da li bi vam zasmetao branik da ga dočekate ispred kućnog praga, ili u hodniku vašeg stana? Ili bi ga preskakali mjesecima dok ''neko''“ drugi ne dođe i ukloni ga?

Da li razumijete da je vaš posao da brinete o gradu, pa i o j.....m braniku, isto kao sto brinete o svojoj zgradi, stubištu, kući ili stanu?

Ili da pozovete naše navijače, da se oni takmiče ko će prvi ukloniti branik? Zna li se čiji je? Na kojoj je strani? Prostor nekadašnjeg tzv. distrikta, na sredini nove ceste? Je li njihov, ili naš? Da napravite igru, nek' se prijavi što više „huliganskig takmičara“, po uzoru na popularnu seriju Squid game, ishod igre će nam olakšati život. Šalim se naravno, sva ta djeca su žrtve nerada ovog sistema i svi trebaju da dobiju drugu priliku i normalan život.

Squid game

Poznajem dosta navijača koji su u svojoj mladosti pravili probleme kojih se sada stide. Ali, navijači trebaju da znaju da je njihovo ponašanje huligansko, da buljci koje bacaju mogu završiti u glavama nedužnih šetača, roditelja ili njihove djece, da postanu svjesni da žrtve mogu biti članovi njihovih porodica.

Da li imaju ikakve empatije prema nedužnim ljudima i građanima koji radi njih žive u strahu. Da li imaju empatije prema momku kojem se doktori bore za život? Ako nemaju, onda naše društvo ima veliki problem sa hodajućim ubicama.

Da li će iko pametan pozvati predstavnike navijača da se ozbiljno razgovara na ovu temu? Bez dogovora oko ovog pitanja, kao i u svemu, nema blagostanja i nade za bolje sutra. Da li može proraditi savjest kod djece bez pendreka i zatvora? Sve može, ali treba raditi i treba znati šta da se radi.

A gdje je šahbaz?

Ili da provjerimo gdje je šahbaz i da sve ode na zajebanciju? Ili još gore, priču kako je nekad bilo bolje sa bravarom... i ostade sve na priči i nikako naprijed. A ljudi koji su plaćeni da rade svoj posao ne rade ga. I uvijek neko drugi kriv. I samo nazad.

Šalu na stranu, da se vratim na branik. Je li vas je sramota draga gospodo? Slomljeni branik auta stoji više od mjesec dana u strogom centru grada. I čeka da ga uklonite. Kao što i mi čekamo da bude bolje i da počnete raditi svoj posao.

Šta možemo očekivati od vas kad se ni za branik ne možete pobrinuti?

Građanin Mostara